Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić učestvuje u radu trodnevne Svjetske konferencije o dijalogu u Madridu, kojoj prisustvuje 200 vjerskih predstavnika.

U telefonskom intervjuu za "Dnevni avaz", reis Cerić jučer, drugog dana ove "povijesne konferencije", pojasnio je koji je cilj njenog organiziranja.

Majke Srebrenice policija RS spriječila je u Kravici da obiđu mjesto stradanja više od 1.500 Bošnjaka. Ima li iko pravo nakon genocida počinjenog pred očima cijelog svijeta, zabraniti preživjelima da obilaze stratišta i stalno podsjećaju na zločin koji se dogodio?

- Možda je obilazak mjesta stradanja 1.500 Bošnjaka u Kravici trebalo drugačije organizirati uz podršku svih, i domaćih i međunarodnih institucija. Ali, isto tako treba priznati muku majki i volju rodbine da obiđu mjesta gdje je prekinut život njihovih najmilijih. Uostalom, Dejton je osigurao slobodu kretanja u našoj zemlji i ne vidim razlog za bilo kakvu zabranu kretanja bilo gdje i bilo kada. Zar je majkama do provokacije bilo koga? Šokiran sam odnosom policije RS prema bosanskim ženama, ali sam osnažen hrabrošću i dostojanstvom naših žena i majki, koje su nam i ovog puta održale moralnu lekciju.

Žao mi je što su vlasti u Banjoj Luci propustile priliku da izađu iz kruga svojih zabluda o minimiziranju i negiranju zločina nad nevinim civilima. Umjesto da osude zločin i na taj način se ograde od pojedinačne krivice, aktuelna vlast u Banjoj Luci navlači na samu sebe kolektivnu krivicu, koju ne treba prihvatiti. Treba znati da ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolektivna odgovornost. Dakle, nisu svi krivi za zločin genocida nad Bošnjacima, ali jesu svi odgovorni za minimiziranje i negiranje genocida i sprečavanje žena da posjete u Kravici mjesta stradanja svojih najmilijih.

U nekoliko navrata spomenuli ste ideju da međunarodne institucije i zvaničnici trebaju 11. juli uvrstiti kao dan žalosti u Evropi.  Da li je Evropa spremna da se suoči sa činjenicom da nije ništa učinila 1995. godine kada su ubijani nevini ljudi?

- Mislim da nije, ali to ne znači da Evropu ne treba podsjećati na tu njenu obavezu. Naime, svaki put 11. jula čujemo osude genocida. Zato što je to istina. Ali, nije dovoljno samo znati istinu o genocidu nad muslimanima u Evropi. Niti je dovoljno samo znati istinu o holokaustu nad Jevrejima u Evropi. Istina o zločinu nad muslimanima i Jevrejima u Evropi u 20. stoljeću mora probuditi Evropu i obavezati je da se to, zaista, više nikada i nikome ne dogodi. Jer, moguće je da se holokaust ili genocid opet dogodi negdje i nekome u Evropi zato što se to dogodilo u Bosni unatoč paroli da se to neće više nikada ponoviti (never again).

Nije moguće vratiti više od 8.000 Bošnjaka, ali je moguće osigurati da se više nigdje i nikada ne ponovi ubijanje 8.000 ljudi samo zato što su muslimani ili Jevreji. Dakle, Jevreji i muslimani u 20. stoljeću su platili visoku cijenu u Evropi, pa može se reći i za Evropu, i zato Evropa ima obavezu, prije svega prema samoj sebi, da se zaštiti od genocida. Stvar je vrlo jasna - ako Evropa drži do sebe i do svoje slobode i časti, onda je proglašavanje 11. jula danom žalosti za cijelu Evropu nesporno zato što je čin genocida nad muslimanima u BiH nesporan i zato što je holokaust nad Jevrejima nesporan. Ako sadašnja Evropa ima dostojanstva i ako želi da svoju sramotu ne prenosi na buduće generacije, onda majke Srebrenice trebaju dopustiti da njihova životna žalost bude i jedan dan žalosti cijele Evrope. To je potrebno zato da se na taj dan svake godine svi narodi Evrope zavjetuju jedni drugima da neće biti progona i ubijanja nijedne osobe niti ijednog naroda zbog vjere i nacije.

Cjelokupan tekst dostupan je čitaocima "Dnevnog avaza" i pretplatnicima online izdanja...

Autor: Edina SARAČ